Osnovna škola "Antun Gustav Matoš" Vinkovci

Dugi niz godina u našoj se školi organizira posjet Vukovaru, gradu heroju. 
Tijekom studenog učenici osmih razreda izrađuju pisane i likovne radove, prezentacije i radio emisiju u sjećanje na pad grada Vukovara. 

VUKOVAR

Već više godina u našoj se školi za osmaše organizira posjet Vukovaru. Ove godine i mi smo došli na red. Sastali smo se ispred škole, podijelili se u dva autobusa i krenuli. Atmosfera u autobusu nije bila toliko vesela kako inače bude kada idemo na izlet, jer smo znali svrhu posjeta Vukovaru. Gradu heroja, na čije se ulice te kobne 1991. godine uvukla tama, bol, patnja, krv i suze. Domovi su bili razrušeni, mir i spokoj rastjerani, životi oduzeti. No Vukovar nije pokleknuo zahvaljujući našim hrabrim građanima iz cijele Hrvatske i našim vojnicima. Svi su oni sa strahom u očima i molitvom na usnama ušli u borbu za svoju domovinu te žrtvovali svoje živote za slobodu svoje djece i cijelog naroda, Naš obilazak najprije je započeo u Borovu naselju na Trpinjskoj cesti gdje nas je dočekao pukovnik Dugan koji nas je vodio Vukovarom i govorio nam o Domovinskom ratu.

Ta Trpinjska cesta nazvana je još i Groblje tenkova jer su naši hrabri branitelji sa slabim naoružanjem uspjeli uništiti veliki broj tenkova koji su razarali grad. Zatim smo obišli Spomen dom hrvatskih branitelja. Ondje se nalazi zid na kojem je ispisano 1800 imena hrvatskih branitelja. Na dvanaest video ekrana mogli smo vidjeti slike i snimke ratnih događaja te ratna izvješća. Bilo je dosta teško gledati razoreni grad i ljude na čijim se licima vido očaj i patnja i koji su nesretni išli ulicama tražeći sklonište. No najviše su me zaprepastile okrutne izjave srpskih zapovjednika. 

Vukovarska bolnica bila je naše sljedeće odredište. Najprije smo pogledali film o događajima u bolnici za vrijeme rata, što je u nama izazvalo tugu i suze. Zatim smo pošli u muzejski prostor bolnice gdje su prebivali i hrvatski i srpski ranjenici. Na samom ulazu u muzej postavljene su pločice na kojima su napisani događaju i bolnici za vrijeme rata, zatim pločice na kojima su otisnuta imena i prezimena hrvatskih branitelja i medicinskog osoblja koji su odvedeni iz bolnice i pogubljeni na Ovčari. 

U samom prostoru muzeja uz pomoč lutaka prikazani su osoblje i ranjenici u krevetima i novorođenčad u inkubatorima. Taj prizor bijelih lutaka u meni je budio nekakvu jezu. Teško je uopće zamisliti da je u tome malom zatvorenom prostoru ležalo stotinjak ranjenika gotovo bez kisika i vode. 

Nakon vrlo emotivnog obilaska muzeja uputili smo se na memorijalno groblje. Ondje se nalazi masovna grobnica s 938 bijelih križeva od koji svaki simbolizira jednu žrtvu. Posebno su izdvojena dva križa koji simboliziraju najmlađu žrtvu koja je imala svega 6 mjeseci i najstariju žrtvu koja je imala 104 godine. Po tome vidimo da rat ne bira, da on razara sve neovisno o dobi, državnom položaju ili bogatstvu.

Zatim smo posjetili Spomen dom Ovačara, prostor u kojem su ranjenici i medicinsko osoblje iz vukovarske bolnice proveli svoje zadnje sate života i ostavili nedosanjane snove.  U tom mračnom prostoru na zidovima su smještene slike s imenima žrtava koje se naizmjenično, poput zvijezda, pale i gase, a ispod slika se nalazi slama na koju su poslagane osobne stvari ili dokumantacija žrtava. U središtu prostorije nalazi se vrtlog sa svijećom u središtu u čiji plamen odlaze imena pogubljenih žrtava. Zatim je uslijedio obilazak Ovčare, do tada sasvim obične farme koja ne bi bila poznata da se nije dogodio taj stravičan čin mržnje i nehumanosti. Nakon saznanja o tom okrutnom činu  koji nas nimalo nije ostavio ravnodušnima pošli smo u vojarnu gdje smo vidjeli oružje koje su ljudi sami izrađivali od različitih materijala i kojima su se naši vojnici i građani branili. No unatoč slabom naoružanju naši branitelji nisu posustali nego su se i dalje odlučno suprotstavljali napadačima i omogućili nam danas slobodnu domovinu. Oni su postali svjetlo koje je razbilo tamu. Zahvaljujući njima Vukovar se ponovno diže i postaje simbol slobode. Danas on ponosno stoji, ali s dubokim ranama, baš kao njegov simbol, vodotoranj, s mnoštvom pukotina dobivenih u ratu. 

Marta Pejaković, 8.d