Odlaskom na Trpinjsku cestu ili poznatiju kao “groblje tenkova" uz pratnju našega vodiča Stjepana Madžarca, vidjeli smo ispisana imena svih poginulih ili nestalih branitelja. Dok su se imena izmjenjivala, gledali smo u njih i srce nam je bilo prepuno ponosa, ponosa što su ti ljudi ostali i dali svoje živote kako bi nama osigurali bolju budućnost u slobodnoj državi. Gledali smo strašne prizore gdje su ti isti branitelji bili mučeni. Dok sam čitala razne potresne informacije, najstrašnije mi je bilo gledati prizore male djece. Najmlađa silovana djevojčica imala je samo 5 godina. Što im je to malo djetešce učinilo? Nedužnoj djevojčici oduzeli su život, ni to im nije bilo ravno. Odlaskom u bolnicu mislim da smo se približili stanju koje ima najviše uspomena na tadašnji, bolni rat. Skučeni hodnici prepuni kreveta s ranjenim osobama. Premalo prostora za previše ljudi kojima je hitno bila potrebna pomoć. Ne znam kako bih opisala osjećaj koji me je tada obuzeo. Jezivi prizori...

    U vojarni smo se susreli s vojnikom koji je proživio rat u Vukovaru. Pričao nam je o datumima kada su Srbi počeli napadati Vukovar, s kojih strana, koliko je trajao napad i mnoštvo drugih stvari. Dok smo ga slušali, divila sam mu se jer o takvoj temi nije lako pričati, pogotovo ako je prošao kroz sve to. Pokazao nam je jedan od logora. Malena prostorija u kojoj su bili desetci ljudi raznih razdoblja. Upućivao nas je na oprez od mina. Glavna stvar koju nam je ponovio nekoliko puta bila je ta da, ako se ikada nađemo u situaciji, odnosno ako naiđemo na minu, da ju ne diramo i da zovemo nekoga tko je za to obučen.
    Nakon vojarne uputili smo se u Memorijalni centar Ovčara gdje smo isto tako vidjeli imena, slike, dokumente ili stvari koje su pronađene uz poginule branitelje i civile. Ispod nekih imena bili su komadi vilice i zubi. Gospodin nam je pričao kako su neki bili toliko premlaćivani da bi im vilica puknula, i od tamo zapravo dolaze ti komadi. U sredini dvorane nalazila se svijeća i okolo imena koja se spuštaju prema njoj. Doznali smo da kako se imena branitelja spuštaju prema svijeći i polako nestaju, da je to zapravo simbolički prikaz kako se njihovi životi gase. Na Ovčari smo upalili svijeće pokraj spomenika i pomolili se. Slušali smo kako su završili životi onih koji su pronađeni na Ovčari u masovnoj grobnici. Jedan se čovjek uspio izvući od smrti na Ovčari tako što je bježao preko njiva ne bi li se spasio. Bio je ranjen u nogu, ali ipak nije odustao i nije se predao u ruke Srbima, nego je nastavio trčati i dati zadnje atome snage dok nije došao do hrvatskih ruku gdje mu je pružena pomoć i odakle su došle prve informacije s Ovčare.
    Posjetili smo groblje gdje smo vidjeli 938 bijelih križeva u sjećanje na sve poginule. Istaknuta dva križa svaki u svojemu redu označavali su najmlađu i najstariju žrtvu Domovinskoga rata. Nakon groblja krenuli smo natrag u Vinkovce i u autobusu dijelili svoja mišljenja o cjelokupnom doživljaju toga dana te smo zaključili kako se nikada ne smiju zaboraviti žrtve Vukovara.
    Željeli bismo zahvaliti svima koji su nas primili i s nama podijelili svoje priče o herojskom Vukovaru.

Laura Čurčinac, 8. b