Tri literarna rada iz naše škole su bila predložena za županijsku razinu natjecanja (Pia Celik: Sve je to jesen. Mentorica: Željka Lukadinović  ),( Karlo Vrbovski: Pogled unatrag; Filip Vrbovski: Pogled unatrag. Mentorica: G. Vukić.), a prihvaćena su dva (autori: Karlo i Filip Vrbovski). Inače, braća Vrbovski su blizanci i imaju izuzetan smisao za humor. Tekst Karla Vrbovskoga je izabran kao jedan od 8 najboljih literarnih radova na Županijskom natjecanju. Predložen je za Državno natjecanje. Nažalost, Karlo ipak ne ide dalje, ali to ne umanjuje vrijednost njegovoga teksta. Koliko je Karlov životopis (Pogled unatrag) interesantan, možete se uvjeriti i sami ukoliko ga pročitate na ovim stranicama. :)

POGLED UNATRAG

Rodio sam se jednoga ponedjeljka (ožujak, 2000.g.) u zagrebačkoj Petrovoj bolnici. Ni tada nisam bio sam: uz mene je bio i moj brat blizanac. Mama kaže da smo se tukli još u njezinom stomaku (što smo nastavili sve do danas). Uvijek sam bio mirno i povučeno dijete s izraženom sklonošću k penjanju po namještaju i ostalim visokim predmetima, a često sam znao zaspati u ormaru dok bih se igrao. Jednom sam mamu zaključao na balkon, a oteo sam joj i jednu kunu što je ispala iz nj. džepa i progutao je. Posljedica takvoga čina jeste da smo dvanaest dana čekali da ta kuna izađe (na već poznato izlazno mjesto) sa spremnom uputnicom za bolnički odjel kirurgije.   Omiljene igračke su mi bile produžni kabeli, glačalo i staro sušilo za kosu. Često sam volio praviti omče od užadi te sam tako jednom prilikom mami zavezao noge dok je prala posuđe.(Posljedicu takve aktivnosti vjerojatno možete predvidjeti.) Na proslavi četvrtoga rođendana zabio mi se okidač od plastične puške u oko te sam proslavu završio u bolnici na šivanju rane. Kada sam bio na kontroli oka, rekao sam doktoru da ću mu puknuti šamar ako mi misli skidati konce s rane. Tata je rekao da ne udaram doktora, nego da udarim njega. Mislio je  da se ja šalim dok nije osjetio moju ruku na njegovom licu. U vrtić nisam volio ići jer su me tjerali spavati poslije podne. Polazak u prvi razred je bio prava noćna mora jer su me starija djeca iz susjedstva uplašila strašnim likovima. Volim pjesmu i ples, član sam KUD-a Šumari i često crtam. Ma, ja sam sasvim obično dijete.

                                                                  Karlo Vrbovski, 6.a