Da se ne zaboravi…

Dana 14. rujna 2026. g. naša je škola sudjelovala u projektu „Posjet učenika osmih razreda Vukovaru“ u organizaciji Memorijalnog centra Domovinskoga rata Vukovar.

Dolaskom u Memorijalni centar, učenici su se upoznali s cjelodnevnim planom i programom. Prvo su slušali zanimljivo predavanje o Domovinskom ratu, zatim je uslijedio obilazak memorijalnih mjesta u Vukovaru: Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskoga rata, Spomen dom Ovčara, masovna grobnica na Ovčari, Muzej ratne bolnice, mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica, Spomen dom hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti, vojni poligoni…

Tijekom poslijepodnevnih sati učenici su posjetili Gradski muzej Vukovar, Muzej vučedolske kulture, crkvu sv. Filipa i Jakova u sklopu franjevačkog samostana te smo se penjali na vrh poznatog vodotornja, nakon čega je uslijedio povratak kućama.

Tijekom razgleda imali smo predavanje pod nazivom „Škola mira“ i kviz. Našu su školu predstavljale učenice Sara Svrzić (8.a) i Eliza Čuić (8.c). Bile su vrlo uspješne. Uz veliku podršku navijača osvojile su 2. mjesto. Čestitamo!

Nastava je zahtijevala punu pozornost i koncentraciju, ali je ujedno bila i vrlo zanimljiva te je omogućila učenicima učenje u okružju izvorne stvarnosti. Uz stručne vodiče, učenicima su u pratnji bili njihovi učitelji: Matija Čavar, Mihaela Gjokaj, Ivan Bogović i Gracijela Vukić.

Dojmovi nekih učenika:

„Ovaj je cijeli razgled Vukovara bio naporan, ali vrijedan toga. Lijepo je što učenici iz cijele Hrvatske imaju mogućnost ići u Vukovar i učiti o svojoj povijesti te biti zahvalni za slobodu koju su nam omogućili naši predci. Zato se Vukovar nikada neće zaboraviti.“ (Eliza Čuić, 8. c)

„Mi nikada nećemo saznati što se sve događalo u Vukovaru i oko njega, ali ono što znamo trebamo prenositi na mlađe generacije zato što sve ružno trebamo oprostiti, ali nikada zaboraviti…“ (Iva Varga, 8.c)

„Gledajući videosnimke iz 1991.g. vidjela sam kako ljude progone iz Vukovara… Svatko ima samo vrećicu ili mali kufer sa sobom… Odlaze, a iza sebe ostavljaju samo ruševine… Grad je bio razoren, opustošen, ranjen, ali nešto mi je bilo potpuno nejasno: ljudi su izgledali tužno, ali u njima kao da je bila još neka mala iskra nade… Iskra koja je govorila da će se jednom vratiti…“ (Mia Čuić, 8.c)

„Posjetili smo Memorijalni centar u kojem smo gledali kratki film o Domovinskom ratu i slušali predavanje. Moram priznati da mi je, iako sam već znala gotovo sve te podatke, bilo strašno za čuti da se i dalje traga za 1725 osoba, da je ubijeno preko 15 000, a ranjeno preko 20 000 ljudi. Pogotovo mi je to bilo teško slušati jer znam da se među tih 15 000 osoba nalaze i članovi moje obitelji koje nikada nisam upoznala…“ (Nina Smolić, 8. b)

„Ova je terenska nastava bila teška, umarali smo se, ali je apsolutno bila vrijedna toga. Isplatio se svaki korak koji smo napravili jer smo sada svjesni svih patnji, muka i straha kroz koje su prošli Vukovarci i drugi branitelji da bismo danas imali slobodnu Hrvatsku.“ (Iva Jovanovac, 8.a)