Osnovna škola "Antun Gustav Matoš" Vinkovci

Učenici 8. razreda su (već tradicionalno) bili na terenskoj nastavi u Vukovaru.

U okviru školskoga programa „Moja županija“ učenici 3. razreda su također bili u Vukovaru.

I panoi su po razredima i školskom hodniku ovih dana u znaku sjećanja na Vukovar 1991.

Osmaši su pod vodstvom  Dajane Mitić , profesorice hrvatskoga jezika, 18. XI. 2013. realizirali radioemisiju koja nas je 'vratila' u Vukovar 1991.g.

VUKOVAR – GRAD HEROJ

          Smješten na desnoj obali Dunava i na obje obale Vuke, Vukovar je pretrpio tri mjeseca najveće patnje i boli u Domovinskom ratu.

          Bitka za Vukovar je najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu. Bila je to 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane JNA. Pomoću srpskih paravojnih snaga 18. studenog 1991. godine srušena je obrana Vukovara. Na to podsjećaju mnogi spomenici, memorijalni centri i spomen domovi.

Mnoge pjesme tematiziraju Vukovar. Pjesma „Ne dirajte mi ravnicu˝ tamburaškog sastava Zlatni dukati, u neku je ruku postala himna Domovinskog rata.

Tijekom bitke za Vukovar, iz smjera tada okupirane Trpinje prema Vukovaru, pokušavan je proboj obrane grada. Na Trpinjskoj cesti uništeno je mnogo oklopnih vozila JNA. Po tome je Trpinjska cesta poznata kao „groblje tenkova“.

U Vukovarskoj bolnici bili su smješteni ranjenici, trudnice i djeca. Svakog dana je dolazilo od 20 do 80 ranjenih, ne samo vojnika nego i civila. Kako srpska vojska nije imala milosti ni prema ranjenicima ni bolnici, svakodnevno su je bombardirali. Bolničko se osoblje, skupa s ranjenicima, spuštalo jednu po jednu etapu u niže dijelove bolnice, sve dok nisu došli do podruma. Bilo ih je puno, a prostor je bio mali i skučen. U jednoj prostoriji je bila soba za trudnice i novorođenčad, te rađaonica. U drugoj sobi su bili teže ranjeni, a u trećoj lakše ranjeni i djeca. Kako nisu imali gdje pokopati mrtve, slagali su ih u dvorište bolnice i dvorište obližnje kuće. Često nisu imali vode i električne struje. Vojska JNA je bila nemilosrdna, te su bacili granatu, tzv. „krmaču“, koja je probila svih pet etapa i pala pacijentu između nogu. Na sreću - nije eksplodirala. Danas je napravljen memorijalni centar sa prikazom kako je sve to izgledalo.

Na Memorijalnom se groblju nalazi 938 bijelih mramornih križeva, koji označavaju masovnu grobnicu. Brončani spomenik s vječnim plamenom otkriven je 5. kolovoza 2000. godine. Na novom groblju nalaze se aleje osigurane za vukovarske branitelje i članove uže obitelji.

Ovčara je farma i naselje u kojem su živjeli i žive radnici farme. Poznata je po srpskom logoru u vrijeme Domovinskog rata. Ekshumacija grobnice trajala je 40 dana. Ekshumirano je 201 tijelo. Mnogi zanemaruju malu bebu koja nije bila rođena.

Slušajući vukovarske ratne priče i gledajući snimke o Vukovaru, jednostavno ne možeš ne pustiti suzu i ne poželjeti da se to nikada nije dogodilo. Ali, da nije bilo te patnje i boli, Vukovar danas ne bi bio spomen na hrabrost i vjeru u hrvatsko domoljublje.

          Vukovar s razlogom zovu „Grad heroj“, stoga ga treba poštovati ne samo zbog prošlosti nego i zbog sadašnjosti.

                                                                               Tekst: Klara Čurčinac, 8.b

Oni su dali svoj život da bi nama bilo bolje

Bila je to nedjelja, 18. studenog. Mama i tata su ustali već rano u zoru. Tata je otišao u trgovinu, a mama je priređivala svečaniju odjeću. Tata se kući vratio s 4 svijeće i vijencem. Sestru i mene su probudili kasnije. Rekli su da idemo u Vukovar. Krenuli smo. Prvi dio vožnje je sestra započela temom: „Zašto idemo u Vukovar ovako rano?“ Mama i tata su tada započeli priču o granatama, tenkovima, jadima i patnjama hrvatskoga naroda za vrijeme Domovinskoga rata 1991.g.

 Prvo odredište nam je bio Spomen-dom Ovčara, a zatim i Memorijalno groblje. Kada smo došli na Ovčaru, ono što mi je odmah upalo u oko jest građevina iz koje ljudi izlaze plačući. U toj je zgradi bilo puno fotografija poginulih hrabrih mladića koji su se borili za našu domovinu. Dugo smo bili unutra; tati su se zacrvenjele oči, a mama je izašla van. Na ulazu je stajala velika knjiga. Tata i ja smo napisali iskrenu, tužnu poruku za naše poginule tijekom Domovinskoga rata. Poslije toga smo otišli do rijeke Dunav gdje nam je tata ispričao još neke događaje koji su me dirnuli. Pri povratku kući smo vidjeli puno svijeća na prozorima kuća i uz cestu.

Ovaj posjet Vukovaru i tatine priče su me naučile da budem zahvalan što danas mogu slobodno pričati hrvatskim jezikom i navijati za hrvatsku reprezentaciju. Zahvalan sam svim braniteljima koji su mi omogućili sve hrvatsko.                                                                                       

                                                                                   Filip Jakob Bošnjaković, 5.a