Osnovna škola "Antun Gustav Matoš" Vinkovci

Svake godine izdavačka kuća Ljevak objavljuje natječaj za najbolje učeničke tekstove na razini cijele Hrvatske (tema nije zadana) te najuspješniji bivaju objavljeni u zborniku radova pod nazivom „Odjeci“. Prijašnjih smo se godina znali prijaviti na natječaj te su radovi nekih naših učenika bili i tiskani u Zborniku (tekstovi učenika Marka Jurića i Nikoline Sukobljević), ali ih nismo javno pohvalili. Ove godine nećemo napraviti istu pogrešku te javno ističemo da smo ponosni na učenike Filipa Jakova Bošnjakovića (5.a), Mladena Pilipovića (6.a) i  Nikolinu Puškarić (7.a) čiji su radovi izabrani među brojnim drugima te prepoznati kao vrijedni javnog objavljivanja u kojemu mogu i drugi uživati.

Uživajte i vi!

                                                                  Moje omiljeno povrće

Dugo nisam volio nikakvo povrće.  A onda, za vrijeme ljetovanja u Baškoj, kušao sam langošice ili, kako ih tamo zovu, pacice, i to s premazom od češnjaka. Nisam ni slutio do tada da povrće za koje sam mislio da ga mrzim, tako božanski miriše i ima krasan okus. Od tada je češnjak moje najdraže povrće. Obožavam ga i svježeg i kao dodatak raznim jelima. Usto, moj djed stalno ističe kako nema ništa zdravije od češnjaka i da češnjak liječi sto bolesti, a prehlada i gripa bježe čim namirišu češnjak. Mama se na to smije i kaže da od češnjaka bježe i vampiri. A tata? On kaže da od mirisa češnjaka bježe i djevojčice.

Pitam se ima li koja da voli češnjak.

                                                                                                                           Mladen Pilipović, 6. r.

                                                                                                          Mentor: Željka Lukadinović, prof.

                                                           Najviša i najdivnija od svih moći

Rekao bih da je to bio samo jedan običan radni dan, ali kada se prisjetim svega što se zbilo, ipak je to bio jedan poseban, jako poseban dan. Dugo poznajem jednu djevojčicu iz naselja. Često smo se sretali u prolazu, ponekad se i zajedno igrali na igralištu. Nisam je primjećivao kao neku posebnu i drugačiju u odnosu na ostale djevojčice. Sve do jednoga dana ...

Išao sam u školu i nosio svoju veliku i tešku torbu na leđima. Bezvoljno sam razmišljao o natrpanom rasporedu u školi. Uzdahnuo sam naglas: „Jedva čekam da prođe ovaj dan!“ Ispred mene je hodala djevojčica, vesela i nasmiješena. Obišao sam je i bezvoljno nastavio koračati dalje.

U jednom sam trenutku osjetio iznenadnu lakoću na ramenima. UŽAS!!!

Puknulo mi je dno na torbi i sve su mi se knjige rasule po stazi! Bio sam ljut, a bilo mi je i neugodno. „Samo mi je još ovo trebalo u ovom katastrofalnom danu!“ promrmljao sam kroz zube. „Hej, očigledno trebaš pomoć, ha?“ čuo sam glas djevojčice. Ljutito sam odgovorio s kratkim: „Da!“ Izvadila je svoju vrećicu s obućom i ponudila mi je da u nju stavim svoje knjige do škole. Zbunio sam se i zacrvenio. Podigao sam glavu i pogledao u njene zelene oči. Ne znam jesu li bile lijepe ili se u njima više vidjela dobrota, samo se sjećam da sam bio sretan kao Nova godina!

Nije mi smetalo što ću knjige nositi u roza Barbie-vrećici, niti što su mi se obrazi zažarili kao paprika kada mi je ponudila pomoć. Shvatio sam da mi se dogodilo nešto divno i moćno, nešto što je otjeralo svu moju bezvoljnost toga dana. To „nešto“ je imalo čudnu snagu i mislim da bih to nazvao „ljubav“.   

                                                                                                 Učenik: Filip Jakov Bošnjaković, 5. a

                                                                                                                Mentor: Gracijela Vukić, prof.

                                                                                Uspjeh

San se ostvaruje kada misao krene, a uspjeh doživljavaš na kraju puta posutog trnjem. Uvijek prvo trebaš pasti da bi se izdignuo iz mase. Do uspjeha se dolazi malim koracima, ali velikim djelima. Jedno veliko djelo ispunjava čovjeka kao i puno malih koje učini svaki dan. Uspjeh ne mora nužno biti neko veliko postignuće.To može biti nešto sasvim maleno.

Uspjeh je nasmijati čovjeka koji se osjeća prazno i žalosno.Uspjeh su i riječi i djela, ali samo ona dobra djela i najljepše riječi. Kada doživimo uspjeh, osjećamo se ispunjenima, potpunima. Da bi se doživio uspjeh, potrebno je mnogo truda, rana i znoja. Trebamo biti uporni.

Samo najveći borci dođu do kraja tog puta. Tamo nestaje osjećaj tuge, krivnje, nesreće i boli. Svaki uspjeh tjera nas još dalje, potiče nas na još više i pokazuje nam koliko smo zapravo jaki.

Uspjeh nas čini ponosnima. Na našem putu prema uspjehu često stoje i neki ljudi koji nam govore da smo slabi i da nemamo dovoljno snage, ali njihove riječi nas čine još jačima i hrabrijima.Trebamo pokazati i sebi i drugima da smo vrijedni.

Često nam za uspjeh treba i potpora drugih ljudi. Koliko god jaki bili, uvijek nam je potreban netko tko će nas činiti još jačima jer najljepše je uspjeh podijeliti i proslaviti s nekim. Jedna riječ potpore pobjeđuje tisuću riječi mržnje.

                                                                                                         Učenica: Nikolina Puškarić, 7.a

                                                                                                             Mentor: Gracijela Vukić, prof.